Ostajem noćas kraj tebe,
dok anđeo me drži za ruku.
Drhtaji se kovitlaju kroz tminu,
i note ljubiš, dok dan se muči.
Sanjam te otvorenih očiju
pevaš mi pogledom...
Ljubim te nekako...Nekako blisko,
a dalek si mi u svitanje...
Vidim i u mraku, da noć nam je sve.
Noć smo mi, a dan...dan nas progoni...
I svaki put kada čujem tvoje cipele,
poželim da ti ukradem one note
iz snenih očiju, sakrijem ih u nekom
od vagona voza života,
da nikome više tako ne zapevaš.
Ponovo sam svu tugu zaboravila - pala je noć.
Нема коментара:
Постави коментар