Šetala je šumom, gazila lišce, upijala popodnevno sunce, bežala od njega. Više ništa nije imalo smisla, značenja...Svet je prestao da postoji, vreme se izgubilo. Posmatrajući je sa strane, površni ljudi bi se mogli smejati, i jesu. Smešan im je bio svaki njen izgubljen pogled, zanesenost, puka svila u pogledu.
Ranije je to primećivala, ali više je nije bilo briga. Nebitni su svi oni koji će doživeti stotu, a da nikada nisu živeli sa bolom, uživali u njemu. Ona zna da je drugačija, ona voli drugačije, ona se smeje samo iz kurtoazije, ona je iznad osmeha. Ona je život.
Нема коментара:
Постави коментар